Korisne informacije

Estherin dnevnik - 40. tjedan Vrijeme je


Od 12. tjedna mogli smo vidjeti kako je Ester ovdje. A sada? Da! Brown je napokon ovdje! Oh, i pljesak!

Što možemo reći? Razmišljajući o srpnju, još uvijek osjećam da se do četrdeset tjedana čestice zraka nisu tresle kao prije. U danima prije jednog od najvećih događaja našeg života, nismo mogli razmišljati o Uranima, osim kada je rođenje počelo? I iako su se sve naše misli vrtele oko toga, nismo dozvolili da nas uzbuđenje savlada. Osim toga, postajalo je još jedno veliko pitanje, kada će Giza biti kod kuće kad treba, jer se Die Hard vratio u peto stoljeće i nije bio svaki dan, baš kad je tog dana bila vani. Prije nekog vremena napisao sam da me frustrira pomisao da će me spasiti ako budem sama i Geza će doći za mnom u bolnicu, ako ne bi bilo prizora, ali bilo bi bolje da odem s njom ... Barna je bila u subotu 21. srpnja 2012. Moja mama i Geia stvarno su se veselile danu, jer ovo je „dobro dijete“, a ne kao da netko ima dobru ideju za dobar početak njihovog rođenja, ali mislim da su poslušni mališani još uvijek tu. Ali nisam ništa zamislio, nisam osjećao ništa, i bio sam u palubi da se rodim u sljedećoj minuti ili čak tjednu. Ne treba reći, u subotu se nije dogodilo ništa. A ni u nedjelju. U bolnici sam već imao svakodnevnog obilja, otkad je leglo počelo davati sa 40. tjedna, amnionska tekućina je istjecala, pa su bili potrebni kontinuirani ultrazvuk i NST kontrola (dječji glas i učestalost). Znali smo da je Barnijeva glava skroz dolje i da je, prema mjerenim podacima, količina amnionske tekućine počela opadati. Tada me je više zanimalo što prije roditi. Znao sam da Giza drugi dan ne radi, znao sam i da Babika spava tu noć, pa bi mi u to vrijeme Giza miješala "koktel" kako bi mogla započeti stvari. Našao se ništa izgubljeno na mreži, Giza je otišla spavati, a zatim i ja. Dva puta u zoru probudio sam se da mi je trbuh bio zaista gluh, nisam se htio ni ustati, pa sam otrčao do wc-a i dobro mi je uspjelo, bio sam siguran da ću još uvijek zatrudnjeti propustiti dijete! Tuširao sam se i vratio se u krevet, probudio se u 3.30 ujutro jak bol, s toliko snage i bolova u struku, da sam se odjednom zabio u Giza leđa: "Bože, probudi se! Giza je sjela u krevet i odmah izvadila svoj telefon da pokrene štopericu, a ja sam još uvijek nosila kolijevku, šuškajući se, manje ili više švrljajući po krevetu. Kad je odustao, brzo smo nazvali Babika, koji nam je rekao da idemo u bolnicu. Postavili smo ga na 4,15, automobili su se u automobilu vratili samo 4 minute, bili smo ispred policijskog automobila crvene boje, Giza je pokušavala treptati prije nego što ih ponovno možemo kupiti. Bilo je poput zore i gotovo nikakvog prometa ", bilo je previše ludo, plus četvrt sata dok se kuća Bajcsy nije našla na 3. katu. Otpisani hodnikom, vidjeli smo da djevojka pati, da joj se muž prilijepio za ramena i bio je u stanju užasa. koju nosim, ali nisam mogao sasvim odgovoriti (vidite, u ovom trenutku, veliki upiti koji su do sada važni izblijedjeli) donio je tako brzo bijelu kartonsku haljinu i trajao je oko godinu dana i jednu do dvije. Doslovno sam viknuo "Babika je stvarno luda!" U 5 sati moja fetalna voda se podijelila između dvije ženke, to nije Nije mi došlo ujutro, bilo je toplo, kao da sam pljuvao bez da sam zabrinut, pa sam pitao je li voda čista, je li. I od tog vremena počelo je pisanje velikih slova, a nakon što je protok amnionske tekućine počeo postajati gušći i jači, mladunci su ležali, a na ustima su mi bila usta. Ako je bol dolazila, vrištao sam, molio sam, ali najviše nisam razumio zašto to (mi žene) sada moram izdržati, netko mi pomaže jer je to nepodnošljivo! Babika me je neprestano pitala što osjećam, jesam li osjećala da moram piti? Nedugo zatim osjetila sam nešto nezemeljsko, mega-guranje potaknuto na svom tijelu, nešto s čime nemam veze, sve se u mom tijelu pokrenulo i samo pokorilo. U meni su se oslobodile strašne energije. Giza je bila pored mene, osim glave, stisnula mi ruke i navlažila usne krpom, držala kisik u malom nosu, usprkos svemu tome, osjećala sam se kao da se utapam ili se utapam. Morao sam prevladati i svoj početni kaotični zaokret jer je doktor Fabiyan snažno očekivao da od sada neću vikati i da ostatak energije pritisnem. četvrt unce i dobili su dijete. Dakle, uostalom, znam činjenicu da nisam mogao razumjeti fizičku brzinu, nisam zapravo razumio zašto ovako ispruženo ležim i ne držim loptu s Giszinom rukom. Nadzvučna vježba (4 prsta ispod jednog sata do izgubljenog struka) bila je užasno bolna, i ne mogu je usporediti, naravno, sa svima. Posljednjih par poteza sjećam se da je bol počela popuštati i očajnički sam želio pitati, ali zašto ne doći, što se dogodilo, dođi opet! Htio sam biti daleko od svega, osjećao sam da smo na kraju i da je to smisao odmah prestati. Tada sam dobio malo oksitocina, koji sam odmah osjetio što mi treba, sada sam ga pritisnuo u tišini, pritisnuo ga kako mogu i još uvijek radim, a onda je sve gotovo sebe do posljednje velike boli. To je bio trenutak kada sam morao malo odrezati kurac, novu mamu koje sam se bojao i što sam govorio bilo je u redu, samo izvadite dijete! U 6 sati ujutro u 15 sati, gurnuo sam posljednji gurak malo dalje od nemogućeg (sjetivši se Barijevog savjeta i pozdravio doktora Fabana), a zatim odjednom, kao da mi je iz ostatka glave puzao veliki mokri šaran. Mislio sam da podižu plavkasto-zelenu, bijeloplavu Barniju, „Zašto ne plačeš?“ - očajno sam pitao, ali u trenutku kad sam čuo njezin glas, bio je lijep, a ne sladak. Rođeni su da ga pozorno gledaju, jer je došao na svijet s malo pritisnutom glavom. Giza kao vjerni mali retriver, sjećam se da me je uvijek držala za ruku i gdje me je gledala, gdje dijete nije moglo ni otići ni ostati. Zamolio sam ga da krene za Brownom, dok su moje teško bolove pod-baze bile super ušivene, uređene i otprilike. prije pola sata vratio sam se s djetetom kad sam bio sam. Barni je tiho odšetao u svojoj maloj pički, Giza mi ga je dala, i bilo je puno ljepše nego što je bilo kad sam izabran. Pogledao me, iako me nije vidio, ali bio je tako miran i sladak, glasno je sisao dva prsta, razgovarali smo s njim u tišini, ponekad smo se gledali i istim riječima. Da je ovaj trenutak koji je bio i bit će naš, beba stara 40 tjedana napokon začeta, sada nam šapuće u naručju od 3550 grama, 55 centimetara. Sada smo troje, a ja sam se smatrao tako složenim, i u prošlosti i u sadašnjosti, zaljubljenom u to vrijeme studenticu fakulteta, trenera kung fua, trenutnog dečka i budućeg ponosnog tate i njihove majke. Postali smo obitelj u toj jednoj urni, u dnevnoj sobi. Bio je to nezaboravan i lijep ljetni dan, 24. srpnja 2012., rođenje naše bebe Barnabe i druga godišnjica braka.

Video: Doznaj na vrijeme! - Europski tjedan 2016. (Listopad 2020).